OCD kod djece

Opsesivno-kompulzivni poremećaj kod djece: Šta roditelji treba da znaju?

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD) kod djece, poznat i kao dječji OCD ili OCD rane pojave, rjeđe se dijagnostikuje u Evropi nego u Americi. Ipak, posljednjih godina bilježimo velike pomake u razumijevanju i dijagnostikovanju OCD-a kod odraslih. Da li to znači da će i razgovori o OCD-u kod djece postati česti?

Šta je OCD?

OCD se, kako mu i ime kaže, vrti oko opsesija i kompulzija.

Opsesije su uznemirujući i ponavljajući obrasci misli koji se javljaju u obliku ideja, slika ili impulsa. Koliko god se trudili, ne možete ih zaustaviti.

Kompulzije su ponavljajuća ponašanja ili rituali koje osoba ne može prestati da radi jer vjeruje da će time spriječiti neku opasnost za sebe ili druge. Ako ne izvrši kompulziju, osjeća intenzivnu anksioznost ili nemir, zbog čega na kraju popusti porivu.

Danas znamo da OCD može uključivati i opsesije i kompulzije, ali postoje i slučajevi gdje osoba ima pretežno samo opsesije ili samo kompulzije.

Da li djeca mogu imati OCD?

U Americi postoji uvjerenje da OCD može početi kod vrlo male djece, a Međunarodna OCD fondacija tvrdi da se simptomi mogu pojaviti već u predškolskom uzrastu.

U Evropi, smjernice poput onih koje nudi Nacionalni institut za zdravlje i njegu (NICE) preporučuju dijagnostikovanje i liječenje OCD-a kod djece starije od osam godina.

Prvi izbor liječenja za djecu s OCD-om je kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), koja koristi tehnike „kontrolisanog izlaganja i prevencije odgovora“ (ERP). U terapiju se obavezno uključuju i porodica i staratelji. SSRI lijekovi se razmatraju samo ako CBT ne daje rezultate i tada se njihova upotreba pažljivo prati.

Primjeri OCD-a kod djece

Jedan od klasičnih primjera OCD-a kod djece je uvjerenje da će im roditelji umrijeti ako ne izbjegavaju sve pukotine na trotoaru.

Opsesije kod djece mogu izgledati ovako:

• Intenzivan strah od mikroba, prljavštine ili bolesti;
• Strah da nisu voljeni ili željeni;
• Briga da će se desiti neka nesreća, poput požara;
• Strah da će im roditelji umrijeti;
• Nasilne misli ili misli o tabu ponašanju;
• Religiozni strahovi, poput uvjerenja da će ih Bog kazniti ili da će završiti u paklu.

Kompulzije kod djece mogu izgledati ovako:

• Traženje da roditelji stalno provjeravaju da li su vrata i prozori zaključani;
• Opsesivno dodirivanje stvari određeni broj puta;
• Postavljanje igračaka, hrane ili drugih predmeta u savršen red ili simetrično;
• Višestruko provjeravanje domaćeg zadatka ili stalno brisanje i prepravljanje;
• Neprestano traženje uvjeravanja od odraslih;
• Ponavljanje riječi, brojeva, biblijskih stihova ili rime;
• Insistiranje na određenim riječima ili radnjama koje roditelj mora izgovoriti ili uraditi;
• Nošenje iste odjeće svaki dan;
• Strogo pridržavanje rituala za spavanje ili obrok;
• Izvođenje određenih religioznih rituala.

Kako se razumijevanje OCD-a promijenilo?

OCD se nekada smatrao anksioznim, stresno povezanim ili neurotskim poremećajem, potkategorijom većih kategorija psihosomatskih poremećaja. Danas se OCD posmatra kao problem mozga, moguće povezan sa nedostatkom serotonina i genetskim faktorima. Snimci mozga pokazuju razlike u regijama poput orbitofrontalnog korteksa, koji utiče na donošenje odluka (iako se interpretacija ovih nalaza još uvijek diskutuje).

Zbog ovog razumijevanja, OCD je u dijagnostičkim priručnicima, poput američkog DSM-a i međunarodnog ICD-a, izdvojen kao zasebna kategorija nazvana „opsesivno-kompulzivni i srodni poremećaji“ (OCRD).

Neki istraživači danas OCD nazivaju „poremećajem mozga rane pojave“, što otvara vrata za nova istraživanja o tome koliko rano poremećaj može početi.

Izazovi istraživanja OCD-a rane pojave

Potrebno nam je više istraživanja. Veliki dio postojećih istraživanja o starosnoj dobi pojave OCD-a je zastario i potječe iz 1980-ih i 1990-ih godina. Danas bolje razumijemo razvoj djece i neurobiologiju. Ono što je nekada smatrano OCD-om, možda je zapravo anksioznost, autizam ili poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).

Argument protiv dijagnostikovanja male djece

Mala djeca često koriste rituale da bi se utješila ili osjećala sigurnije u svijetu koji uče da razumiju. To ne znači da imaju OCD, već možda prolaze kroz razvojnu fazu ili stresan period.

Važno je osigurati da vaše dijete ne bude pogrešno dijagnostikovano, jer drugi poremećaji sa sličnim simptomima, poput autizma, anksioznosti, problema s ishranom i ADHD-a, mogu biti zamijenjeni za OCD.

Dobra pitanja za roditelje

Prije nego što zaključite da vaše dijete ima OCD, postavite sebi sljedeća pitanja:

• Da li je moje dijete nedavno prošlo kroz veliku promjenu? Nova škola, razvod roditelja, gubitak člana porodice ili ljubimca?
• Da li je u fazi razvoja koja izaziva privremenu anksioznost (samostalno hodanje do škole, odlazak na prespavnje)?
• Jesu li simptomi novi i mogu li prirodno nestati, ili se radi o ustaljenom obrascu koji traje već neko vrijeme?
• Da li dijete dijeli svoje brige sa mnom ili se povlači u svoj svijet i krije strahove (vjerovatnije opsesije)?
• Da li sam ja kao roditelj pod velikim stresom i da li moje dijete možda kopira moje brige i kompulzivna ponašanja?
• Da li je dijete u pubertetu, gdje hormoni mogu izazvati promjene u ponašanju?

Šta uraditi ako mislite da vaše dijete ima OCD?

Budite otvoreni i dostupni za razgovor o tome šta vaše dijete uznemirava i plaši.

Istraživanja pokazuju da roditeljstvo može povećati rizik za OCD kod djece, posebno ako se djetetu nameće previše odgovornosti, ako su roditelji prezaštitnički ili rigidni, ili ako dijete vjeruje da je ono krivo za negativne događaje.

Vašem djetetu je potrebno da se osjeća sigurno, prihvaćeno i voljeno bez obzira na ponašanje. Takođe, treba da zna da život može biti izazovan, ali da ono nije krivo za to.

Ako osjećate da vam je teško da izbjegnete nepoželjne obrasce roditeljstva, ili se borite sa sopstvenim stresom i to utiče na vaše dijete, razmislite o terapiji za sebe. Terapeut vam može pružiti podršku i pomoći da istražite šta pokreće vaše roditeljske izbore, posebno ako ste i sami prošli kroz teško djetinjstvo.

Na kraju, ako vaše dijete ima opsesivne misli ili ritualna ponašanja o kojima ne želi da priča, a koja mu ometaju svakodnevni život, dječji terapeut može biti od velike pomoći. Stručnjak može nježno usmjeriti vaše dijete da preispita svoje strahove i nauči nove načine suočavanja.

Za više informacija o roditeljstvu, OCD-u i mentalnom zdravlju, posjetite blog nisisam.me – prostor gdje dijelimo znanje i pružamo podršku za sve životne izazove.